Davne 1976-e godine sam došao kao devetogodišnji dječak u njemačku. Dvije godine sam se borio učiti njemački i snaći se u njemačkoj.
Godine 1978 smo prvi put stupili u kontakt sa hrvatskom katoličkom misijom u Mülheimu a.d. Ruhr. Šta da vam kažem, od tada se moj život totalno promjenio, napokon sam upoznao djecu koja isto govore hrvatski kao ja, isto misle, imaju iste navike i običaje kao ja.
Bio sam svoj među svojima. Redovita sakupljanja u misiji, dali nastava hrvatskog, vjeronauk, putovanja svakog listopada za "kartoffelferije"u domovinu, pa poslije kad smo bili stariji čak i disko u podrumu misije. Tu smo stvarali prijateljstva, koja eto čak do dan danas traju, pa prve simpatije - a poslije i ljubavi! Moja osobna simpatija je tako postala moja ljubav, pa supruga i majka moje djece - šta ti se ljepše u životu može dogoditi?!
Šta je srž moje priče?
Misije nisu bile samo mjesto za molitvu i skrb duševne potrebi, u prvom planu su se ljudi mogli sakupljati, naći utočište za socijalne potrebe kao stvaranje prijateljske zajednice, ne biti sam u tuđini, biti među ljudima koji te razumiju i kojima si dobro došao.
Ponajviše zato su bili zadužni svi tadašnji i sadašnji svećenici, časne sestre, socijalni radnici i sami župljani, bez kojih to nikada nebi bilo moguće, da se nisu toliko trudili!
I eto nakon 50 godina, i u Bochumu i Gelsenkirchenu slične priče se događaju i plete se poveznica iz prošlosti u budućnost, iako je pozadina danas malo drugačija, jer rodilo se više generacija naše djece u njemačkoj, no opet je nastala slična situacija, ona sa istom izrečicom "trbuhom za kruhom".
Dragi moji, budimo ponosni na ono što smo uspijeli (a to nije malo) i na ono što će mo još ostvariti.
Prijašnje misije su danas zajednice, no potreba za zajedništvom je još uvijek ista, jer džaba ti je kad nekom tuđem prvo moraš objasniti zašto će mene "promaja ubiti"...
Dao nam dragi Bog slogu i snage da uz pomoć naših dušobrižnika i u buduće u našim zajednicama nađemo utočište za sve naše potrebe!
Zato dođite u velikom broju na NAŠU zajedničku proslavu da dostojno proslavimo NAŠ zajednički uspijeh.
Zoran Sikavica
Comentarios